L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church Index du Forum L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church
Forum RP de l'Eglise Aristotelicienne du jeu en ligne RR
Forum RP for the Aristotelic Church of the RK online game
 
Lien fonctionnel : Le DogmeLien fonctionnel : Le Droit Canon
 FAQFAQ   RechercherRechercher   Liste des MembresListe des Membres   Groupes d'utilisateursGroupes d'utilisateurs   S'enregistrerS'enregistrer 
 ProfilProfil   Se connecter pour vérifier ses messages privésSe connecter pour vérifier ses messages privés   ConnexionConnexion 

[HR-Dogma]III Pomrčina -Knjiga vrlina

 
Poster un nouveau sujet   Répondre au sujet    L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church Index du Forum -> La Bibliothčque Romaine - The Roman Library - Die Römische Bibliothek - La Biblioteca Romana -> Le Dogme - The Dogma
Voir le sujet précédent :: Voir le sujet suivant  
Auteur Message
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 11:53 pm    Sujet du message: [HR-Dogma]III Pomrčina -Knjiga vrlina Répondre en citant

Citation:
Dio III. Pomrčina


Poglavlje 1.
Mjesec


Povijest koju ću vam sada ispričati će se možda doimati iznenađujućom no kada ju pročitate znat ćete da u njoj ima istine.

Jednog lijepog dana šetah sa svojim psom malenim puteljcima koji presijecahu polja. Bijah upravo jeo pa tražih ugodan kutak gdje bih mogao odrijemati. U ovo svibanjsko poslijepodne nebo bješe plavo bez i najmanjeg oblačka. Ptice pjevaše a moj pas trčaše kroz polje kukuruza loveći male životinjice koje bijahu mnogo brže od njega. On glasno i veselo lajaše iako bješe unaprijed izgubio utrku.

Dan se činjaše prekrasnim no mjesečeva prisutnost usred bijela dana me zabrinjavaše. Dok sunce bješe mjesto namijenjeno kreposnima nakon Sudnjeg Dana, mjesec bijaše buduće mjesto patnje i mučenja sviju grešnika. Ono prvo mjesto se zvaše Rajem dok ono drugo Paklom. Susret ovih dviju božanskih zvijezda usred bijela dana bješe glasnik velike nesreće.

Sagnuh se kako bih se divio malenom cvijetu na livadi no iznenada se bješe stvorila takva tama da ništa ne mogah vidjeti. „Tama?“, zapitah se. Kako bješe moguće da se tama pojavi usred tako lijepa dana dok sunce još bješe visoko na nebu? Podignuh pogled prema nebu te me ispuni jeza: mjesec prekrivaše sunce sprječavajući da božansko svijetlo, izvor sveg života, dotakne svijet. Samo maleni krug boje vatre, koje opasavaše noćnu zvijezdu, i dalje svjedočiše o prisutnosti dnevne zvijezde.

Moj pas prestaše lajati. Nastojah se umiriti govoreći si da se radiše o nekom od onih redovnih kozmičkih događaja koje naši preci redovito pratiše te da će ubrzo završiti. Ipak, ne bijah posve uvjeren u to. Vatreni kolut davaše ovoj pomrčini uznemirujući ugođaj. No, ovo će nestati nakon što mjesec bijaše prestao sa osvajanjem sunca. Nebo posvud poput tinte pokrivaše crnina. Čak i zvijezde padoše pod utjecaj ove neobične pomrčine. U ovom trenutku mjesec se odlučiše poigrati sa zakonima fizike.

U središtu ovog diska tame bijahu lebdjele, poput ptica koje kružiše nebom, točke boje. Činiše se da se bijahu borile međusobno, miješajući se jedna s drugom potom naglo se razdvajajući. Svijetlo ljubičasta bješe bačena na plavu, koja skočiše u stranu prema tirkiznoj dok zelena bježaše od crvene, sama napadnuta od strane žute. Potom točke prestaše sa svojom ludorijom, sa svojim skakutanjem. Ne mogah skrenuti pogled sa mjeseca kada ugledah boje, distribuirane na površini zvijezde noći, konačno postavljene u jedinstvenu cjelinu.

Činiše se kako boje stoje tako cijelu vječnost dok moj pas bješe cvilio krijući se u polju kukuruza. Zatim točke boje izniknuše iz mjeseca poput kvadratića nacrtanih rukom nekog umjetnika. Netko bi rekao da šest zraka svjetla para nebo dugim šarenim prstima. Boje se združiše u pravu dugu koja padaše sve do mojih stopala. Ugledah ispred sebe most prošaran bojama kako formira luk koji obuhvaćaše tu udaljenost, koja će me Naposljetku odvojiti od zemlje.

Ugledah kako na šareni most padaše prava kiša bijele svijetlosti. Zatim pogledah u svoja stopala i zamijetih kako bijahu posuta istim nježnim svijetlom boje mlijeka. U tom trenutku šest zraka, sakupljenih iznad cijele dužine mosta, se pridružiše istoj bjelini. Iako me bješe spopala neopisiva tjeskoba, odlučih zakoraknuti na ovu lunarnu dugu.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 11:55 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 2.
Magla


I tako, pod praznim tamnim nebom gdje se ne vidješe niti jedna zvijezda, zakoraknuh na most prošaran bojama čije odredište bješe mjesec. Putovanje trajaše cijelu vječnost, barem mi se tako činiše. Međutim, kad započeh očajavati zbog udaljenosti koju još trebah proći, izgubih ravnotežu. Uistinu, vrpce boja koje sačinjavaše most, koji bijah prelazio, se započeše miješati pretvarajući se u jedinstvenu bijelu svijetlost. Most, poput vode, bješe pao poput mliječnog slapa na površinu mjeseca. Patetično padoh na tlo pa se, veoma ozlojeđen, ustah tresući prašinu s odjeće.

Ugledah blijedu maglu kako lebdi svuda oko mene. Bješe vruće i vlažno unutar ovog gustog i zagađenog zraka. Pokušah hodati no moji pokreti bijahu spori i nespretni jer magla i dalje obuhvaćaše moje tijelo. Moja stopala duboko utonuše u meko ljepljivo tlo. Poželjeh da zapuše vjetar i rastjera ovaj kremasti veo koji me okruživaše. No, ovo mjesto odavaše dojam nepoznavanja ikakva povjetarca još od početka vremena. Od tada vladaše ova ista vlažna atmosfera dok ja zamišljah da se nalazim u grobu.

U tom trenutku na mojim prsima zaplamtješe dugi jezičak. Paraliziran stravom koja me bješe obuzela, ostah na mjestu kao ukopan. Naposljetku, gledajući oko sebe, uspjeh razaznati neke oblike. Bića, koja veoma malo podsjećaše na ljude, bijaše toliko da ih ne mogah izbrojati. Jedno od tih bića koje bješe ogromno mi se približiše a ja ne mogah detaljno opisati njegovu ružnoću.

Ovaj demon imaše glatku znojnu kožu a među njegovim savinutim nogama se smjestiše atributi muškosti što izgledaše nedolično jer demon bješe posve gol. Također zamijetih da njegova prsa nosiše ženske atribute. Nadah se da ću ugledati ljudsko lice no na njegovom mjestu ugledah usta poput onih u zmije s dugačkim jezikom podignutim prema mojoj lijevoj strani.
Čudovište progovoriše: „Ja sam Asmodeus, Princ Požude. Rafael, Arhanđeo Uvjerenja, jest moja suprotnost. Oni koji uživaju u potpunom nihilizmu i zlostavljanju stvari od krvi i mesa dolaze u redove mojih prokletnika.”

Ne znah što odgovoriti ovom užasnom stvorenju no ono, ne očekujući ikakav odgovor od mene, odmah nestaše. Tada ugledah dug prolaz unutar guste magle. Odmah zakoraknuh bježeći od ovih požudnih životinja. Tlo bješe sve manje i manje poput tijesta no sve više pjeskovito. Blijeda bijela boja polako nestajaše ostavljajući za sobom tamno tirkizno svjetlucanje.

Nakon neodređenog vremena dospjeh do gigantske špilje. Ogromni stupovi podupiraše njen svod kojeg bez problema razaznah zbog njegove velike visine. Jezero homerskih dimenzija ispunjavaše sav prostor. Tekućina jezera, koju niti jedan val ne bijaše uznemirio, isijavaše tamno tirkizno svjetlucanje koje bojaše sve okolne stijene. Ovdje, tako se činiše, ne bijaše nikakvog oblika života.
Više ne bijah iznenađen kada, među kamenjem nagomilanim uz obalu, ugledah nejasne sjene kako se uspravljaju. Njihove kretnje bijahu spore, nespretne i ne baš istaknute / odmjerene. Nadljudski napor se činiše potrebnim kako bi se uopće kretali. Začuh kako oplakivaše svoje dekadentno i bezoblično stanje.

U tom trenutku snop tirkizne tekućine izbiše s površine jezera. Ogromno stvorenje kože prekrivene ljuskama i duga repa kao u guštera izroniše iz tekućine. Dva mala smaragdna oka, nadvisujući golemu čeljust, me fiksiraše.
Stvorenje mi se tada obratiše: „Ja sam Belial, Princ Ponosa. Uriel, Arhanđelica Plemenitosti, jest moja suprotnost. Oni koji vjeruju da mogu živjeti bez zajednice ili da mogu doseći položaj božanstva, svoje mjesto nalaze u redovima mojih prokletih duša.”

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 11:56 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 3.
Nizina


Belial se potom okrenuše te ponovno zaroniše u stajaće tirkizne vode čija površina iznova postaše uznemirujuće glatka. Zatim zamijetih maleni čamac na obali. Kako to da ga ne mogah prije vidjeti? Zgrabih brod pošto ne vidjeh da ijedno od bezobličnih stvorenja imaše nešto protiv toga. Satima veslah dok golemi kameni stupovi slijediše jedan za drugim. Sve brže napredovah no radost koju im ovo nosiše bješe ubrzo zamijenila strava kada shvatih da napredovah jer bijah uhvaćen u vrtlog. Kako ga ne mogah izbjeći, bijah upao ravno u otvor vrtloga.

Kada se probudih, tijela sva osjetljiva i bolna, shvatih da se nalazim u mračnom hodniku. Tlo bješe prekriveno mekom i vrućom tkaninom čija Svijetlo ljubičasta boja bješe veoma slična ametistima koji sačinjavaše zidove. Odlučih slijediti ovu neobičnu stazu. Hodajući, primjećivah sam velike gomile zlata, srebra i dragulja po zidovima. Ukusne vrste mesa ispunjavaše hodnik svojim primamljivim mirisima. Muškarci i žene savršenih tijela se razmetaše preda mnom. No, ono što najviše primijetih bijaše velika grupa poniženih ljudi koji očima proždiraše ovu neodoljivu / impresivnu raskoš.

Pitah se zašto ne uzimaše to što im bijaše ponuđeno, no uskoro shvatih. Jedan od prokletih uze zlatni novčić no veoma ga brzo, uz bolan urlik, baciše na pod. Ove proklete duše bijahu osuđene na neprestanu čežnju za svom tom raskoši no nikada ne mogaše uživati u njoj. U tom trenutku začuh klepetanje krila i ugledah ispred sebe stvorenje s velikim krilima, poput onih u šišmiša, te kožom boje ametista.
Stvorenje mi se obratiše: „Ja sam Sotona, Princ Želje. Michel, Arhanđeo Pravde, jest moja suprotnost. Oni koji žele profitirati od nagrada dodijeljenih drugima, ili oni koji čeznu za dobrima ili srećom svojih susjeda, se pridružuju redovima mojih prokletnika.”

Zatim, bez da išta drugo doda, Sotona bješe odletio. Ja započeh hodati prema kraju hodnika koji napokon bijah pronašao. Izlaz bijaše maleni otvor kojeg prekrivaše potporanj od crna kamena u koji bijahu isklesane lubanje. Oklijevah da li da uđem, no sjetih se što bijah ostavio za sobom i ne htjedoh se vratiti tamo. Potom prođoh ova debela vrata te se nađoh na nizini koja se protezaše u beskonačnost. Sa svake strane mogah vidjeti velike crvene planine koje precizno opisivaše granice ove doline. Ovo gotovo mogaše nalikovati zemaljskom krajoliku da planine i trava ne bijahu boje krvi. Sunce sjaše malo iznad nizine ispunjavajući gotovo polovicu neba, kao da bijaše zakačeno za mjesec.

Ono prestaše sjati u jednoj zvjezdanoj noći koja kao da stavljaše svu svoju težinu na mene. Primijetih vrtoglavi plavi vrhunac koji se izdizaše na sredini nizine a dosezaše sve do goleme dnevne zvijezde. U podnožju vrhunca se nalaziše velika drvena konstrukcija. Odlučih nastaviti dalje kako bi došao do ovog kamenog prsta usmjerenog uvis. Ipak, na pola puta do tamo shvatih da ga neću dostići.

Zaista, na stotine milja uokolo plavog vrha tisuće prokletnika se boriše poput luđaka. Ne imaše ni trunke samilosti jedni prema drugima. Razmišljaše kako bijaše dobra prigoda da otkinu neki od udova svom protivniku. Zubi preuzeše dalje kada oružja i šake ne bijahu više dovoljni. Potom, iz ogromne tučnjave izniknuše golemi bik koji se uputiše prema meni. Ispod krvlju podlivenih očiju plamenovi izbijaše iz njegovih nosnica.
Zatim mi se obratiše govoreći: „ Ja sam Leviathan, Princ Bijesa. Gabrijel, Arhanđeo Umjerenosti, jest moja suprotnost. Oni koji se prepuštaju mržnji prema drugima, odnosno oni koji se protiv svojih prilika bore svom svojom snagom, svoje mjesto nalaze u redovima mojih prokletih duša.”

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 11:57 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 4
Rovovi


Potom Leviathan svojim kopitom zastrugaše po krvavoj travi otvarajući krater u zemlji. Ugledah kameno stubište koje se spuštaše dolje u tamu. Skupih hrabrosti te zakoraknuh unutra dok se Princ Demon bijaše vratio u borbu. Oprezno se spuštah stubama jer ne bijaše svjetla koje bi mi pomoglo da vidim svoj put. Činilo se da spuštanje stubištem traje jako dugo. Kako bih si pomogao, rukom klizih po zidu a dodir mi govoriše da stube bijahu samo grubo isklesane u zemlji.

Prepah se kada moji prsti bijahu dodirnuli ljepljivi oblik. U tom trenutku stubište se ispuni zelenkastom bojom. Uputih pogled prema uzroku svoga straha te s gađenjem zamijetih veliku gujavicu / glistu kako puže unutar zida. Zračiše tim osjećajem oklijevanja kako i tisuće sličnih stvorenja koja puzahu u zemlji. Pomalo shvaćajući ovo lunarno djelovanje, zapitah se koji grijeh bješe kažnjen na ovim mjestima. Odgovor na svoje pitanje dobih na dnu spiralnog stubišta gdje unutar iste zemlje bijaše iskopano deset rovova preplavljenih malenim zelenkastim podlim zvijerima.

Prokleti se proširiše, zbog zla koje unaprjeđivaše njihova tijela, te zatim loviše i proždiraše one koji im se bijahu našli u blizini. Mučnina me savladaše kada se bijaše otvorio novi rov, jedva dovoljno velik kako bi njim prošla najveća od golemih gujavica.
Stvorenje mi se potom obratiše: „Ja sam Azazel, Princ Pohlepe. Galadrielle, Arhanđeo Očuvanja, jest moja suprotnost. Oni koji prvo zlouporabe uživanje u potrebama, koji nemaju mjere u potrebama važnima za njihovo preživljavanje, pripadaju redovima mojih prokletnika.”

Zatim nadodaše: „Slijedi me.” Zatim se pomakne unatrag i nastavi kopati svoj rov. Mnogo milja slijedih ovo stvorenje pazeći na česte promjene u njegovu pravcu. Tunel nas potom bješe doveo do velikog drvenog skladišta. Shvatih da se nalazim u podnožju kamenog vrha. Azazel, koji me čekaše blizu izlaza, nastaviše opet kopati novi tunel. Pogledah oko sebe i vidjeh da se nalazim na nekoj vrsti brežuljka. Svuda uokolo se nalaziše jama za koju se činiše da nema dna.

Ipak, sigurno negdje dolje bješe dno jer se negdje tamo uvis bijaše pružalo mnoštvo nedorađenih oštrih drvenih šiljaka, koji se pružahu skoro u ravnini do mjesta gdje se nalazih dok se Prokletnici nalaziše iznad njih. Čak uspravljeni, morahu se jako pomučiti da bi se održali iznad šiljaka kako ne bi pali ravno na njih. Najneobičnije od svega bješe to što svaki od njih među rukama držaše blago neprocjenjive ljepote i vrijednosti. Grčevito držaše ove teške sanduke ispunjene zlatom i ove velike vreće prepune dragog kamenja kao da im život bijaše ovisio o tome. Ponekad, najmanji pokret bješe dovoljan da nešto od ovog blaga padne. Oni koji počiniše pogrešku pokušavajući uhvatiti svoje blago bi redovito padali na šiljke. Blijedi žuti sjaj iz jame svjedočiše o bezbrojnim količinama blaga koje tamo bješe palo, proklinjući one koji ostaše iznad ne želeći, kako se činilo, izbjeći ni najmanji dio. Bješe očito da se neki držaše tako već jako dugo vremena jer njihove noge bijahu zakržljale. No, oni istinski ni najmanje ne razmišljaše o bijegu bojeći se da njihovo zlato padne u jamu.

Tada ugledah golemog zlatnog pauka velikih očiju, poput dijamanata s tisućama strana, koji se spuštaše sa stropa pričvršćen za svoju žicu.
Približavajući se, pauk mi reče: „Ja sam Belzebub, Princ Škrtosti. Juraj, Arhanđeo Prijateljstva, jest moja suprotnost. Oni čija se sebičnost može mjeriti samo omalovažavanjem drugih, svoje mjesto pronalaze u redovima mojih prokletih duša.” Potom, ne dodavši više ništa, Princ Demon bješe od svoje tkanine ispleo most koji spajaše moj maleni otočić s rubom drvenog skladišta.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 11:59 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 5
Vrh / Vrhunac


Na kraju mosta sačinjenog od tkanine bijahu malena drvena vrata. Okrenuh ručku no vrata ostahu zatvorena. Nekoliko trenutaka se borih s ručkom prije nego li je Naposljetku popustila. Kao da bješe prošla cijela vječnost od zadnjeg puta kada se koristiše. Vrata se tada otvoriše te ugledah ispred sebe plavu kamenu masu. Po ulasku podignuh pogled ugledavši vrhunac koji do prije nekoliko trenutaka pokazivaše prema suncu koje, na mjestu gdje se bijah nalazio, ispunjavaše čitavo nebo.

Ne htjedoh ostati čitavu vječnost u Paklu te se stoga započeh penjati kamenim vrhuncem. Satima se držah napredujući veoma sporo zbog teških uvjeta. Ne bijah jedini koji pokušavaše završiti ovaj užasni uspon. Mnogi ljudi patiše poput mene u ovom teškom testu. Plakaše pred ovim nadljudskim zadatkom te mnogi na kraju bijahu odustali. Ne imahu više snage kako bi nastavili s usponom te bi pokušali sići. No, to bijaše još teže. Svi oni koji odustaše završiše tako što bi popustili svoj zahvat te bi uz groznu buku pali slomljeni na hrpu u podnožju. Činiše se da sa svakim padom, volja preživjelih slabiše no ja nastavih s usponom. Nakon nekog vremena ostah sam boreći se s penjanjem.

Pomislih da bijah na izmaku snaga a moji mišići plakaše za odmorom kada nedaleko od sebe ugledah izlazak na površinu. Sretan zbog ovog nenadanog otkrića odoh tamo. Kada stigoh do ovog skloništa Naposljetku odlučih pogledati prema zemlji kako bih vidio koliko se visoko bijah popeo. Kada pogledah, bijah ugledao čitavi mjesec pod sobom ispod velikih količina plavog dima sličnog oblacima. Niti jedna planina na Zemlji ne bijaše tako visoka! Bijah sretan zbog svoje odlučnosti i truda no sjetih se da bijaše još dosta dok ne dosegnem sami vrh.

Sruših se na karnišu želeći se malo odmoriti kada začuh nekog kako plače. Okrenuh se i ugledah starog čovjeka s gustom bradom. Čovjek bješe mokar do kože plačući vrele suze. Njegovo tijelo bijaše tako suho da se činiše poput kostura.
On mi zatim reče: „Ja sam Lucifer, Princ Lijenosti. Selaphiel, Arhanđeo Užitka, jest moja suprotnost. Oni koje se predaju spiritualnoj depresiji, koji ostaju pasivni, koji više neuživaju u životnim radostima te oni koji nisu svjesni njihova vlastita zadovoljstva, upravo njihove proklete duše, koje ne mogu doseći sunce, pripadaju meni.”

Iza Lucifera ugledah špilju. Bez riječi me pozvaše da odem tamo. Dugi popločani hodnik se protezaše prema metalnim vratima koja predstavljaše neobičnu vertikalnu mrežu žila u njegovoj sredini. Tražih ručku ali bez uspjeha. Nakon dosta uložena truda, sruših se, potpuno izmoren, uz vrata. Zatim začuh malenu buku poput zvona te se vrata otvoriše, razdvajajući se na pola a polovice potom nestaše svaka sa svoje strane. Poprilično iznenađen pogledah unutra i ugledah veličanstveno zrcalo koje poput ostalih zrcala odražavaše moj odraz.

Naposljetku bijah ušao u maleni prostor gdje se nalazilše ogledalo. Začuh glas koji mi se obratiše u smirenim i blagim tonovima: „Ideš gore?”
Bijah šokiran te zanijemih zbog tako neobičnog pitanja. Ugledah nasmiješenog čovjeka koji očekivaše odgovor. Stajasmo zajedno u malenom prostoru u kojemu mogaše stajati najviše pola tuceta ljudi. Prostor bješe dobro osvijetljen iako bijela svijetlost koja padaše sa stropa meni bijaše pomalo dosadna. Odgovorih „Da” što bijaše jedina stvar koju u tom trenutku mogah izreći. Zatim, onaj čovjek postavi svoj prst na kvadrat na kojemu bijahu ispisane riječi „Posljednja postaja.”
Vrata se ponovno zatvoriše, polovice se nanovo spojiše a ja osjetih gibanje nalik penjanju.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Mar Juil 02, 2019 12:01 am    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 6.
Sunce


Kada malena soba u kojoj se nalazih s ovim neobičnim strancem bješe krenula uvis, imah neugodan osjećaj da sada iznenada bijah teži nego prije. No, kada se soba zaustaviše na trenutak se ponovno osjetih ekstremno laganim. Međutim, tokom ovog kratkog vremena ne bijah postao ni viši ni niži. Vrata se potom ponovno otvoriše u dvije polovice kao i ranije. Nepoznati čovjek se okrenuše prema meni te reče: „Stigao si.” Potom mi uputiše osmjeh pun dobrote i nježnosti.
Ovo me malo vratiše u život te se usudih zapitati: „No, tko si ti?”
On mi odgovoriše: „Ja sam Glasnik, jedini anđeo koji cijelu vječnost provodi izvan Raja. Moja uloga jest da do ove točke dopratim sve one koji još nisu donijeli vlastitu odluku.”
„Kakvu odluku?”, zapitah smeteno.

No, bez da mi odgovori, on se samo nasmiješiše te rukom pokazaše na prostor izvan sobe, očito mi govoreći da izađem vani. Shvaćajući da neću saznati više ništa od njega, odlučih nastaviti dalje. Kada sam izašao začuh kako se iza mene zatvaraju vrata, ponovno spojenih polovica, te potom soba ponovno bješe otišla dolje.

Očekivah idiličan krajolik, no umjesto toga i dalje gledah onaj mrski plavi kameni koji sačinjavaše pakleni vrhunac. Bješe isječen u obliku nekakve terase. Pitah se kako napustiti ovo mjesto za koje vjerovah da bijaše jedna bijedna zamka. Uistinu, bijah dosegnuo vrh te ne mogah pasti ako bih se odlučio spustiti dolje. Što se bijaše ticalo onih neobičnih vrata, ne znah kako ih otvoriti. Stoga sjedoh na tlo, sav u suzama, pitajući se koji čudovišni grijeh bijah počinio da zaslužih ovakvu kaznu.

Nakon nekoliko trenutaka začuh klepetanje krila. Podignuh pogled i ugledah veličanstven prizor: sedam anđela se spuštaše na plavu terasu. Prepoznah Arhanđela Michaela, sveca zaštitnika Pravde, u oklopu kako drži sjajni mač i veliki štit s čudesnim ukrasima. No, moje znanje o teologiji bješe ograničeno te posramljen upitah tko se to pojaviše preda mnom. Očekivah prijekor no ovo ne bijaše takav slučaj. Svi me gledahu s puno nježnosti i ljubavi.

Jedan od njih se približiše govoreći: „Ja sam Juraj, Arhanđeo Prijateljstva. Ovo su: Gabrijel, Arhanđeo Umjerenosti; Michel, Arhanđeo Pravde; Uriel, Arhanđeo Plemenitosti; Galadrielle, Arhanđeo Očuvanja; Selaphiel, Arhanđeo Užitka te Rafael, Arhanđeo Uvjerenja. Nas sedam, po naredbama Proroka, Aristotela te Mesije, Krista, smo zaduženi da vodimo ljude na putu vrline koji će ih odvesti prema Bogu i Njegovu Raju.”

Nasuprot mene stajaše sedam bića, rođenih kao ljudi, najvažnijih u povijesti izuzevši Aristotela i Krista. Ovaj trenutak bijaše takva privilegija da mogah samo kleknuti pred njih, licem prema zemlji. No, Juraj mi se obratiše: „Ne klanjaj nam se: na kraju krajeva mi smo samo ljudi. Samo Bog zaslužuje takvo poštovanje. Mi smo Njegovi skromni sluge, važni samo u ispunjenju Njegove božanske volje. Pođi sa nama jer se sat tvoje odluke brzo približava. Mi smo ovdje da te vodimo prema suncu.”

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Mar Juil 02, 2019 12:03 am    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 7.
Raj


Bijah suočen sa sedam anđela. Oni se smješiše s mnogo dobrote koja bješe naglašena njihovim nježnošću ispunjenim pogledima. Prvi put otkad bijah ostavio svoga psa samoga na polju, uspjeh se opustiti i dozvolih si da uživam u miru kojim su zračili anđeli. Pomogaše mi da ustanem te me Michel, najsnažniji, podignuše na svoja leđa. Pocrvenjeh na pomisao da jašim Arhanđela poput nekog konja. No, oni se svi nasmijaše vidjevši znakove srama na mom licu. Ovaj smijeh ne bijaše ruganje već bijaše ispunjen prijateljstvom.

Zatim se sedam parova veličanstvenih krila raširiše. Oni se približiše rubu te se baciše s njega. Vrisnuh ispunjen jezom no moj vrisak prestaše u trenutku kada se Arhanđeli uspraviše u letu te se uputiše prema suncu. Ispod sebe mogah vidjeti cijeli mjesec te si obećah, ako mi se pruži prilika, da ću uvijek živjeti prema vrlinama te prema uputama Aristotela i Krista kako se nikada više ne bih vratio na ono bijedno mjesto.
Galadrielle mi uputiše još jedan osmjeh a zatim reče: „Sve je u redu. Donio si razboritu odluku. Neka i druga živa bića donesu jednaku odluku.” Pitah se kako bijaše tako dobro znala moje misli.

Ipak, veoma brzo moj se duh razveseli privučen prizorom koji mi dolaziše ususret. Upravo bijasmo napustili mjesec te nastavismo letjeti dijelom svemira koji odvajaše mjesec od sunca. Zvijezde mi bijahu pružale mnogo čarobnih prizora. Mogah raspoznati mnoge druge zvijezde za čije postojanje ne bijah znao jer ih sa zemlje ne mogah vidjeti. Ogromno sunce, koje nikada ne vidjeh tako izbliza, zaokupljaše moj pogled. Osjećah se poput muhe u usporedbi s kravom: sićušan.

Približismo se božanskoj zvijezdi tako da plamenovi dugi po nekoliko milja prolaziše blizu nas. Pitah se da li ću zajedno sa sedam Arhanđela doživjeti neslavan kraj. No, Michel na kojem bijah smješten mi reče: „Ne boj se onog što vidiš ovdje.”
Tada ugledah plamenove kako prekrivaše dio sunca omogućavajući veličanstven prizor. Ispod ovog vanjskog sloja plamena se nalaziše ono o čemu namjeravah govoriti još od najranijeg djetinjstva, ne znajući od čega se sastojaše: Raj!

Sletjesmo na čarobno mjesto. Sve bješe okupano nježnom svijetlošću. Gdje god pogledah, ne mogah pronaći ni najmanju trunku tame. Dokle god se pružaše pogled, ovdje ne bijaše niti nastambi niti bilo kakvih konstrukcija. Oni koji bijahu gladni brali bi voćke. Oni koji cijeniše relaksaciju se odmaraše na travi. Djeca se nevino igraše, smijući se i trčeći kroz visoku travu. Sedam Arhanđela mi rekoše kako me ostavljaju ovdje pošto njihov zadatak bješe gotov. Ja im zahvalih te se oprostih s njima.

Odlučih malo prošetati i razgledati ovo začarano mjesto. Svi koje bijah sreo mi uz osmijeh zaželješe dobrodošlicu. Uzvraćah osmjehe te im zahvaljivah. Svi zračiše srećom, dobrotom i radošću. Kada se približih maloj fontani gdje se voda činiše tako čistom da ne mogah izdržati a da se ne osvježim, primijetih dvojicu muškaraca zadubljenih u razgovoru. Oni me također primijetiše te me pozvaše da im se pridružim. Uskoro shvatih da se bijah nalazio ni više ni manje nego u društvu Aristotela i Krista. Primiše me s najvećom ljubaznošću. Upitaše me da li mi se bijahu svidjela mjesta koja sam vidio te da li mi ovo bješe sretno putovanje. Bijah toliko ganut da ne mogah odgovoriti. Promucah par nejasnih riječi dok i dalje pokušavah shvatiti tko se nalaziše ispred mene.
U tom trenutku začuh glas.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen
Cardinal
Cardinal


Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3061

MessagePosté le: Mar Juil 02, 2019 12:06 am    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 8.
Uskrsnuće


Ovaj glas koji bijah čuo u društvu Aristotela i Krista bješe miran i prodoran. Oni mi objasniše da to bješe sam Bog koji će mi postaviti pitanje. Napokon shvatih da bješe stigao taj trenutak.

Božanski glas mi se obratiše govoreći: „Ti, čovječe po imenu Sypous, ti si došao k Meni. Na svom putu si otkrio sve što će čovjeku biti poznato nakon njegove smrti. Posjetio si svaki od sedam Pakala gdje si upoznao svakog pojedinog Princa Demona. Sve što ti je bilo pokazano jest učinjeno u skladu s Mojom voljom. Što si zapamtio sa svog putovanja?”

Odgovorih: „Shvatio sam svrhu cijelog Pakla. Kada ljudi žive u skladu s vrlinom, odnosno kada se ravnaju prema Tvojoj božanskoj riječi, koju primaju preko Proroka, Aristotela, i Mesije, Krista, Ti im Bože dozvoljavaš da stignu na svoje mjesto u Tvom Raju, na Suncu. Ako čovjek skrene s puta vrline, odbijajući slušati Tvoju božansku riječ, te se poda zemaljskim užicima, sebičnosti, kušnjama, lažnim božanstvima, Tvoja ga beskrajna mudrost šalje u Pakao, na Mjesecu, gdje će u kazni provesti Vječnost. Ti nas voliš no i na nama je da volimo Tebe.”

Bog mi zatim reče: „Sada je stiglo vrijeme za tvoju odluku. Možeš prihvatiti smrt. U tom slučaju, Ja ću prosuditi tvoj život, trenutke kada si radio zbog vrline a i trenutke kada si skrenuo na drugi put. Ako tada presudim da ti to zaslužuješ, pridružit ćeš se izabranima u vječnosti ispunjenoj radošću i srećom. Naprotiv, ako presudim da tvoj život nije bio krepostan, spoznat ćeš vječnost ispunjenu mukama u Paklu. Ili, ako ti misliš da tvoje vrijeme još nije došlo, da se tvoj život još nije prikazao vjerodostojnim onda se možeš vratiti se u život.”

Ne mogah odgovoriti. Da li zaslužih da se pridružim Raju ili ću završiti u Paklu? Potom začuh glasove. Bijahu to glasovi mojih prijatelja koji se moliše da moje srce bješe na sigurnom. Iako oni bijahu na Zemlji, ja ih mogah jasno čuti. Osjetih toplinu u grudima znajući da oni bijahu toliko zabrinuti zbog toga što mi se bijaše dogodilo. Morah im pokazati da njihove molitve ne bijahu uzaludne. Odlučih prihvatiti uskrsnuće kako bi svoj život proživio kreposno te naposljetku zaslužio svoje mjesto u Raju. Toliko im dugovah, barem onoliko koliko dugovah samome sebi.

Bog mi se potom obratiše: „Kako Sam odlučio čovječji duh pretvoriti u besmrtnu dušu kako bi nakon smrti svakom čovjeku bilo suđeno na način koji te je doveo do mene tako da isto pitanje postavljam svima. Neki su mudri poput tebe, neki teže Raju dok drugi precjenjuju kvalitetu svog života te bivaju poslani u Pakao. Onima koji, poput tebe, izaberu uskrsnuće ne ostaju nikakva sjećanja na njihovo nebesko putovanje. Stoga, njihovo se ponašanje promijeni samo ako se ova lekcija urezala duboko u njihova srca. No, Ja sam odlučio da ti ostavim ova sjećanja kako bi ljudi znali kakva ih užasna sudbina očekuje ako okrenu leđa Mojoj ljubavi. Zbog toga ćeš ti moći svjedočiti o svom putovanju i tvoje će svjedočenje biti zapisano za buduća vremena. Sada kada znaš zadatak koji Sam ti povjerio, vrati se svom životu dok ne dođe trenutak tvog povratka ovdje kako bi ponovno donio odluku.”

U tom trenutku mi se pogled zamutiše te imah tek toliko vremena da još jednom pogledam Aristotela i Krista prije nego bijah izgubio svijest. Kada se probudih, ležah u svom krevetu ruku prekriženih na stomaku. Oko mene bijahu zapaljene svijeće a moji prijatelji bijahu zadubljeni u iskrenoj molitvi. Oni mi objasniše u suzama, no očito s velikim olakšanjem, kako prije devet dana bijah umro. Ustah te pođoh do prozora i ugledah sunce koje ponovno širiše svoje srdačno svijetlo na svijet. Ispričah prijateljima o svom čudesnom putovanju te odlučih staviti na papir sve što vidjeh tijekom svoje smrti.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Montrer les messages depuis:   
Poster un nouveau sujet   Répondre au sujet    L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church Index du Forum -> La Bibliothčque Romaine - The Roman Library - Die Römische Bibliothek - La Biblioteca Romana -> Le Dogme - The Dogma Toutes les heures sont au format GMT + 2 Heures
Page 1 sur 1

 
Sauter vers:  
Vous ne pouvez pas poster de nouveaux sujets dans ce forum
Vous ne pouvez pas répondre aux sujets dans ce forum
Vous ne pouvez pas éditer vos messages dans ce forum
Vous ne pouvez pas supprimer vos messages dans ce forum
Vous ne pouvez pas voter dans les sondages de ce forum


Powered by phpBB © 2001, 2005 phpBB Group
Traduction par : phpBB-fr.com