L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church Index du Forum L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church
Forum RP de l'Eglise Aristotelicienne du jeu en ligne RR
Forum RP for the Aristotelic Church of the RK online game
 
Lien fonctionnel : Le DogmeLien fonctionnel : Le Droit Canon
 FAQFAQ   RechercherRechercher   Liste des MembresListe des Membres   Groupes d'utilisateursGroupes d'utilisateurs   S'enregistrerS'enregistrer 
 ProfilProfil   Se connecter pour vérifier ses messages privésSe connecter pour vérifier ses messages privés   ConnexionConnexion 

[HR-Dogma]Život Aristotela

 
Poster un nouveau sujet   Répondre au sujet    L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church Index du Forum -> La Bibliothčque Romaine - The Roman Library - Die Römische Bibliothek - La Biblioteca Romana -> Le Dogme - The Dogma
Voir le sujet précédent :: Voir le sujet suivant  
Auteur Message
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 9:55 pm    Sujet du message: [HR-Dogma]Život Aristotela Répondre en citant

Citation:
Prolog - Život Aristotela

Težak je zadatak onoga koji želi zaroniti u beskrajne dubine minulih stoljeća u potrazi za riječima kojima će u našim srcima oživjeti junaka naše povijesti. Ako ičiji život zalužuje biti ispričan, onda Aristotelov to zasigurno zalužuje jer su njegova učenja jednako prosvijetlila i naš život i našu smrt.

Ovdje se nalazi ono što vam ja, siromašna i vjerna, namjeravam danas prenijeti. Ako vas jednostavnost ovog pripovijedanja gane te ako plemenita prisutnost mudraca dotakne vaša srca, onda će ovo moje djelo izmamiti osmijeh na licima nebeskih sila.


Život Aristotela Mudrog, Sluge Svevišnjeg Oca, kojemu Riječ Božja bješe otkrivena i koji najaviše dolazak spasenja i svjetlosti.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 9:57 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 1. Rođenje

U to vrijeme, važne se vijesti širiše gradom Stagirom: mudri astronomi na nebeskome svodu su upravo otkrili nepoznati komet. Odmah se sastaše članovi gradskog vijeća (Agora) kako bi zajednički pokušali razabrati poruku koju je nebo nastojalo prenijeti čovjeku. Nažalost, njihova srca bijahu tamna zbog pogrešne vjere u lažne bogove. Bezbožni savjeti ih bijahu skrenuli sa pravoga puta vrline. Po nekima, komet nagovještavaše dolazak Hermesa, boga s krilatim stopalima. Drugi vjerovaše kako će se Zeusova munja obrušiti na ljude i označiti kraj vremena. Međutim, u tom se vijeću nalazio jedan muškarac koji je šutio svo to vrijeme: njegova žena uskoro trebaše roditi a njegova ga muka spriječavaše da sudjeluje u toj raspravi. On nije bio ništa manje mudar ili manje slušan od ostalih. Plemenitost i mir bijahu duboko urezani u njegovo lice uz znakove teškoga rada i ne baš lagodnoga života.

Rasprava se približila svome završetku no rješenje se još uvijek ne naziraše te se stoga onaj muškarac hitro uputio kući.

Kod kuće ga čekaše prekrasan prizor. Njegova supruga se odmarala na krevetu nakon što je, nedugo ranije, donijela sinčića na svijet. Muškarac se s poštovanjem približiše novorođenčetu, potom ga uze u naručje te ga podigne prema nebu, govoreći: „Sile nebeske, povjeravam Vam svog sina. Podarite mu ispravan i pravedan život. Njegovo srce održite čistim, njegovu pamet oštrom a njegovu krepost bez mane. Neka ga Vaša mudrost prati na svakom koraku i neka mu postane misao vodilja kako bi njegov život bio snažan poput hrasta pod čijom sjenom nesretni kasnije pronalaze svoj vječni mir.“ Vraćajući djetešce majci, muškarac klekne blizu kreveta i tako ostaše još dugo vremena tiho promatrajući svoju suprugu i svog sina.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 9:59 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 2. Otkrivenje

Jednoga je dana mali Aristotel, kojemu je tada bilo tek pet godina, htio provesti nešto vremena u blizini hrama lažnog boga Apolona u Stagiri, gradiću u kojemu živješe dječakova obitelj. Hram je bio izgrađen na malenome brežuljku koji se nalazio na samom rubu grada. Dijete je voljelo promatrati visoke bijele kamene stupove koji poprijeko rezaše azurno nebo.

Kada se dječak približio stubama hrama, on najednom zastane, potpuno nepokretan - kao da mu nekakva nevidljiva sila zapriječiše daljnje kretanje. Ne shvaćajući što se upravo zbilo, dječačić potrči natrag prema gradu želeći pozvati svoju majku, Phaestis. Međutim, njegove usne ne mogaše proizvesti zvuka. Strava je ubrzo preplavila njegovu dušu a zatim je udar munje zatutnjio iznad hrama posvećenog lažnome bogu. Bljesak grmljavine udari u središe hrama te se on sruši pred dječakovim nogama.

Potom, moćan glas zbog kojeg nebesa bijahu zadrhtala, odjeknuše u Aristotelovu srcu. Glas reče: „Evo što moja moć čuva za sve idole koji se štuju poput bogova. Traži jednoga Boga, traži Istinu i Ljepotu i tek tada će doći dan kada će sve biti ponovno obnovljeno.“

Djetešce se, duboko uznemireno beživotno sruši na zemlju. Kada je ponovno otvorio svoje oči, dječak se nalazio kod kuće. Majka se nježno nadvila nad njim pitajući: „Dijete moje, što se dogodilo? Našli smo te pokraj razrušenog hrama, a tvoje je lice bilo okrenuto prema nebu. Da li ti se Bog obratio? Tko je uništio hram?“

Međutim, dijete ne davaše odgovora. Tiho promatraše majku očima koje kao da su progledale po prvi put. Naposlijetku, ono progovori: „Draga moja majko, molim te reci mi: što je Istina?“

Jadna i dobra žena nije znala kako odgovoriti na ovo pitanje jer, nažalost, njena je duša još uvijek poznavala samo poganske običaje. Ona se nadviše nad sinovo čelo te ga zagrli, nježno sklopivši oči. „Volim te, sine moj, zar to nije jedina stvar koja je važna? Sad spavaj, sutra se tvoj otac vraća iz rata a ti moraš biti odmoren kako bi ga lijepo dočekao.“

Ona zatim ustane te napusti sobu, njen duh bijaše ispunjen mukom.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:01 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 3. Dijalog o duši

Već je nekoliko mjeseci prošlo od kada je Aristotel sa svojom obitelji živio u Pélli, glavnom gradu Makedonije. Nikomah, njegov otac, upravo bijaše imenovan osobnim liječnikom makedonskog kralja Aminte II. Aristotel odrastaše pod mudrim okom i prosvjećenim vodstvom svoga učitelja. Jednoga dana, po povratku sa borilišta, Aristotel sjedne pokraj fontane, koja se nalazila u dvorištu očeve kuće, te zapita svoga učitelja.

Aristotel: „Učitelju, kako to da čovjek može razmišljati dok životinje uopće ne mogu misliti?“

Njegov učitelj, Epimanos, odgovori.

Epimanos: „Tko može tvrditi da je pročitao knjigu prirode te iz nje izvukao sve tajne bogova? Aristotele, ovo ti kažem: mi ne možemo znati da li životinje razmišljaju. Ono što je siguro jest da čovjek razmišlja. Međutim, životinje? Da li mi možemo prodrijeti u njihove umove?“

Aristotel: „Zar se ne slažete, plemeniti učitelju, da je čovjek neprestano u potrazi za nečim novim?“

Epimanos: „Da, naravno, rijetko se može vidjeti čovjeka koji je potpuno miran i zadovoljan onime što posjeduje i onime što zna.“

Aristotel: „Da, nažalost, to jest veoma rijetko a ja često razmišljam kako bi za čovjeka bilo bolje da, kao u davnim vremenima, sretno živi jednostavnim životom. Ljudi stalno traže nova znanja. No, recite mi, plemeniti Epimanose, zar čovjekova potraga nije konačan dokaz o njegovoj inteligenciji i postojanju duše?“

Epimanos: „Shvaćam što pokušavaš reći: ako čovjek neprestano ne traži nešto novo, onda bi to značilo da je on zadovoljan onime što posjeduje, kako on nema potrebu i želju za inovacijama te da on uopće ne razmišlja. Zapravo, čovjekova radoznalost dokazuje postojanje njegova duha.“

Aristotel: „Zaista, to je ono što sam htio reći. Sada jasno vidim da od Vas više ništa ne mogu naučiti. Ipak, bez obzira na to, nastavimo još malo. Imate prekrasnoga psa, to je hrt - zar ne?“

Epimanos: „Da, bio je to poklon našega kralja za moju službu u vrijeme rata protiv keltskih osvajača. Veoma sam vezan za tog psa.“

Aristotel: „Razumijem. Kako obučavate Vašeg psa?“

Epimanos: „To je vrlo jednostavno: natjeram ga da učini nešto i ako to napravi točno onda ga nagradim. Ako ne, onda ga malo kaznim.“

Aristotel: „Savršeno! Uvijek će biti dobro da ste ga Vi naučili da nešto učini, zar ne – jednoga dana kada bude posve izdresiran? On razumije da neće biti nagrađen ako ne učini ono što od njega tražite.“

Epimanos: „Zaista. No, ne razumijem kuda ovo vodi.“

Aristotel: „Na ovu tvrdnju, moj učitelju. Ovaj pas je tako plemenit i tako dobro izdresiran da se ponaša samo u skladu sa načinom na koji ste ga obučavali. On to ne radi samoinicijativno a jednom kada bude posve izdresiran on se više neće moći promijeniti. Slažete li se?“

Epimanos: „Istina je da bi bila potrebna ponovn obuka i kazna za ono za što je prije bio nagrađivan kako bi se on ponovno promijenio. Osim toga jadan bi pas poludio. To bi bilo užasno.“

Aristotel: „Da. No, zar nismo maloprije ustvrdili da čovjekova radoznalost i sposobnost da izumi nove stvari dokazuju da on ima dušu?“

Epimanos: „Zaista, to smo rekli. Ako sam te dobro razumio, ovo bi značilo da životinje, poput moga psa, koje same ne mogu promijeniti svoje ponašanje, nemaju dušu kao što je ima čovjek.“

Aristotel: „Upravo tako! Stoga je utvrđeno da je ovo razlika između ljudi i životinja. Međutim, što je to? Znate li Vi?“

Epimanos: „Ne, nisam svjestan toga. Želiš li da zajedno poradimo na pronalasku odgovora na ovo pitanje?“

Aristotel: „Sa zadovoljstvom! Međutim, ne sada jer sam upravo ugledao oca kako se vraća s kraljevskog dvora a želim što prije saznati vijesti iz palače. Ostanite dobro!“

Epimanos: „I ti moj nadareni učeniče!“

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:03 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 4. Što se zbiva sa dušom

Grad Pella bješe pod okriljem noći. Moglo se čuti šaputanje žena koje se, u blizini poganskih hramova, moliše lažnim bogovima za kraljevo zdravlje. Kralj je umirao. Nikomah, Aristotelov otac, bijaše pokraj kraljeva uzglavlja nastojeći ga umiriti te na neki način odgoditi njegovu skoru i neizbježnu smrt.

Aristotel, kojemu je tada bilo 14 godina, lutaše gradskim ulicama ne gledajući i ne slušajući što se zbivalo oko njega. Što će biti s njim ili njegovim ocem ako kralj umre? Naravno, njega neće smatrati krivim no tko zna što zlonamjerni dvorjani bijahu u stanju zamisliti te na kakve sve osvetničke podhvate bijahu spremni u ovo vrijeme prijenosa vlasti s jednoga kralja na drugog?

Zastane u blizini Perzefonina hrama. On nije vjerovao u moć ovih bogova, koji mu se ne činiše ništa više doli mrtvim lutkama, no istovremeno tu je bilo neke pomalo mistične veličanstvenosti u zazivanju božice smrti.

Osjeti ruku na svome ramenu. Bijaše to Epimanos.

Epimanos: „Aristotele, moliš li se ti to za Kralja?“

Aristotel: „Molim li se? Komu bih se trebao moliti? I što bih to točno trebao tražiti?“

Epimanos: „Što bi trebao tražiti? Pa da poživi, naravno! Ako ne vjeruješ u ovu božicu, zar onda ne vjeruješ u postojanje neke više sile koja upravlja našim životima?“

Aristotel: „Da poživi? On će umrijeti, i Vi to, poput mene, jako dobro znate. Naše mu molitve neće vratiti niti mladost niti zdravlje. Dugo je živio i sada je došlo vrijeme njegova odlaska. Ne, ako se budem molio, to neće biti iz razloga da kralj poživi.“

Epimanos: „Pa, za što onda se moliš?“

Aristotel: „Epimanose, što se događa nakon smrti? Ova jedinstvena duša koju čovjek posjeduje i koja ga razlikuje od životinja, da li ona može preživjeti smrt?“

Epimanos: „Ne znam, Aristotele. Moja znanost počiva na životu a ne na smrti. Mogu ti reći kako kvalitetno živjeti, kako biti sretan i kako razumijeti svakodnevni život no ne mogu ti objasniti što se događa nakon smrti.“

Aristotel: „Možeš mi reći kako kvalitetno živjeti... Da vidimo. Zar se ne slažete da je potrebno unaprijed znati posljedice kako bi se promišljeno postupalo?“

Epimanos: „Da, naravno, to ti pomaže kako bi izbjegao činiti pogreške, loše se ponašati ili unaprijed stvoriti mišljenje o nekoj nepoznatoj situaciji. Važno je predvidjeti ishod.“

Aristotel: „Da, tomu ste me učili kada sam bio mlađi. Međutim, ako je to točno i uzmimo sada jedan primjer: zamislimo na trenutak da Vi želite stupiti u brak. Slažete li se da je to konačan čin te da morate mudro odabrati?“

Epimanos: „Naravno! Naši zakoni ne predviđaju rastavu braka a ja vjerujem da će oni, koji žele stupiti u bračnu zajednicu, svoje djelovanje usmjeriti na način da postignu sreću u braku inače bi se to pretvorilo u pravu pravcatu ludost!“

Aristotel: „Znači, slažete se sa mnom da brak nekoga pripremi već i prije nego se on ozbiljno obveže: on nastoji ispraviti svoje nedostatke, učiniti sebe ugodnim i dobrim kako bi sve bilo bolje do dana vjenčanja.“

Epimanos: „Da svi poslušaju ovaj savjet onda bi bilo mnogo sretnih brakova no smatram da je ovo potrebno učiniti u većini slučajeva.“

Aristotel: „Drago mi je što se slažemo. Stoga, kako bismo dobro živjeli trebamo znati što se događa nakon smrti.“

Epimanos: „Oh!? Ne pratim te više. Što pokušavaš reći?“

Aristotel: „Veoma je jednostavno: baš poput braka, smrt je konačan događaj za koji se moramo pažljivo pripremiti. Ako postoji život nakon smrti, to znači da život koji živimo prije smrti trebamo posvetiti pripremi za život nakon smrti jednako kao što moramo provesti određeno vrijeme prije braka pripremajući se za bračni život.“

Epimanos: „Razumijem na što ciljaš. Smrt je, za tebe, samo prijelaz u drugi život?“

Aristotel: „Da, a naš sadašnji život mora biti posvećen pripremi za taj budući život.“

Epimanos: „No, zašto je taj budući život mnogo važniji od ovog sadašnjeg? I kako možemo biti sigurni da on uistinu postoji?“

Aristotel: „Sjećate li se naše rasprave o razlici između životinja i ljudi?“

Epimanos: „Da, dobro je se sjećam. Rekao si da postoji razlika između njih, čovjek je inteligentniji dok zvijer nikada ne žudi za otkrivanjem nečeg novog.“

Aristotel: „Da. Međutim, kako čovjek traži te inovacije čime bi stvorio nove stvari kako u sebi tako i oko sebe?“

Epimanos: „Pa, govoreći iz vlastitog iskustva, mogu reći da su ideje došle k meni i nije se činilo da dolaze nekom drugom te da sam dugo razmišljao o ovim idejama.“

Aristotel: „I ja sam došao do istoga zaključka. Ono što me začudilo jest činjenica da ove ideje nisu došle iz mog okoliša, već iz mene. Činile su se.....“

Epimanos: „Bestjelesnima, zar ne?“

Aristotel: „Da, bestjelesnima. Nisu bile posljedica nekog primjetnog utjecaja već neki nematerijalni ili spiritualni dojmovi.“

Epimanos: „Razumijem. No, bez obzira na to, kakve zaključke možemo izvući iz ovoga? Očito ovi dojmovi dolaze iz duše.“

Aristotel: „Da, no to bi značilo i da je duša nematerijalna ali nešto što nije stvarno ne može doći od nečega što jest stvarno. Ništa ne može dati nešto što nema. Zar se ne slažete?“

Epimanos: „Da, tako rečeno ima smisla. Međutim, na što ustvari ciljaš?“

Aristotel: „Epimanose, moj otac je liječnik i on mi često opisuje smrt: tvar se raspada i s vremenom se razgrađuje. I pogledajte oko sebe: smrt je uvijek označena uništenjem tvari.“

Epimanos: „Da, sve je na ovome svijetu prolazno, ono što su ljudi u antici stvorili već je gotovo nestalo.“

Aristotel: „No, ako uzmete nešto što nije sačinjeno od tvari, da li će i to jednom nestati?“

Epimanos: „Meni se ne čini tako: ako nije sačinjeno od tvari onda se ne može razgraditi. Ono onda ne može umrijeti. Na ovaj će način misli poput onih Pitagorinih biti vječne i još će uvijek biti žive tisućama godina nakon nas.“

Aristotel: „Vi, znači, mislite da nematerijalne stvari ne umiru?“

Epimanos: „Mislim da smo to već zaključili s obzirom na sve do sada izrečeno.“

Aristotel: „Onda mora biti da su naše bestjelesne duše besmrtne. Kada mi umremo i naša će se tijela razgraditi no naše će duše i dalje živjeti. Naš budući život jest život naše duše te se mi u našim tijelima moramo pripremiti za taj život.“

Epimanos: „To znači da će umirući kralj nastaviti živjeti?“

Aristotel: „Da, a ja ću se večeras moliti za sreću njegove duše.“

Epimanos: „Onda ćemo se zajedno moliti.“

S ovim se riječima dvojica prijatelja pozdraviše. Epimanos se vratiše u Perzefonin hram dok se Aristotel uputiše prema gradskim vratima kako bi se povukao u prirodu.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:04 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 5. Lutanje

Izgubivši oca i majku kada je imao 15 godina, Aristotel bijaše povjeren na brigu svome najbližem rođaku, Proksenu koji je živio u udaljenom kraju između Stagire i Atene. Mlado siroče bijaše odgajano kroz težak rad na poljima. No, ovo mu jedva dostajaše jer je Aristotel bio uvjeren kako je njegov duh mnogo sposobniji od njegovih ruku. Često susretaše skormne seljake koji su radili s Proksenom. Vidno se divio njihovom uživanju u jedostavnom životu koji bijaše daleko od raskošnog sjaja i luksuza koji, Aristotel osjećaše, jasno vodiše prema porocima. Međutim, Aristotel bijaše zapanjen njihovim običajima.

Jednoga dana mladić ugledaše jednog od njih kako se moli. Aristotel se prisjetiše svog posljednjeg razgovora sa Epimanosom i zaključi kako je seljak bio u krivu.

Aristotel: „Komu se obraćate u svojim molitvma, dobri čovječe?“

Seljak: „Obraćam se bogovima, moj mladi prijatelju.“

Aristotel: „Bogovima? Tko su oni?“

Seljak: „To su Afrodita, Apolon, Ares, Artemida, Atena, Demetra, Dioniz, Had, Hera, Hermes, Hefest, Posejdon te najvažniji od svih, Zeus. Svaki od ovih bogova ima svoje posebno mjesto na planini Olimp.“

Aristotel: „Gdje se nalazi Olimp?“

Seljak: „To je prekrasan grad na vrhu planine kojega nitko nikada nije uspio osvojiti. Da li si ikada vidio planinu Athos? Olimp je tisuću puta viši, najviša planina te vrste.“

Aristotel: „Da li ste se ikada pokušali popeti na tu planinu? Zar vas ne vuče znatiželja da vlastitim očima vidite ova božanstva kojima se molite svakoga dana?“

Seljak: „O ne, mladiću. Ja sam samo skromni seljak. Moje je mjesto ovdje, a ne na Olimpu.“

Aristotel: „No, kako onda možete vjerovati da ovi bogovi stvarno postoje ako sami niste svjedočili njihovoj prisutnosti?“

Seljak: „Zbog toga što su me naučili da oni postoje i da im se moram moliti kako za što bolju žetvu tako i da moje kravice budu što bolje ugojene.“

Aristotel: „Ovo je pomalo čudno.....Vi im se ne molite zbog ljubavi prema Nebeskom, već zbog Vaših zemaljskih potreba. Mislim da je iracionalno tražiti materijalne stvari od nečeg što je duhovno. No, istinu govoreći, to nije jedina stvar koja mi se čini nelogičnom u svemu što ste mi do sada rekli.“

Seljak: „Dakle, još mi i zamjeraš?“

Aristotel: „Ne, ali postoji jedna stvar koju ne razumijem: zašto se molite nekolicini bogova?“

Seljak: „Kao što sam ti rekao, tako su me naučili. Postoji nekoliko bogova i tako je bilo od početka vremena.“

Aristotel: „Ovo nepotrebno komplicira stvari. Zar ne bi bilo praktičnije štovati samo jednoga boga umjesto više božanstava?“

Seljak: „Počinješ me zamarati mladi putniče. Mogu li ja tebi postaviti nekoliko pitanja? Pitat ću te da li nosiš kratke hlače ili obične hlače? Sada te molim da me ostaviš mojim razmišljanjima.“

Aristotel: „Ne, neću napraviti ništa takvo. Morate prvo priznati, dobri čovječe, da je štovanje jednoga boga logičnije. Što očekujete od boga ako ne da bude svemogući i sveznajući? Zahvaljivati svakome božanstvu znači rastaviti na dijelove moć koju bi samo jedan bog nosio sjedinjenu u sebi. Vjerujem da je kod svega na svijetu poželjnije jedinstvo naspram mnoštva.“

Seljak: „Možda.“

Aristotel: „Ne, zasigurno. Bog je jedna Cjelina, on jest savršenstvo što znači da je savršenstvo ujedinjeno. Jedinstvo je idealan oblik svih stvari.“

Seljak: „Dobro, mladiću, stani na trenutak. Ja nisam toliko inteligentan da bih mogao razumijeti tvoje besmislice. Daleko sam od dobro načitana čovjeka. Ako ti dam jedan savjet, hoćeš li me pustiti na miru?“

Aristotel: „Pa, da, hoću. To mi odgovara.“

Seljak: „Kreni ovim putem prema Ateni, ako ti Proksen dopusti, i u Ateni potraži profesora koji će te moći saslušati. Njegovo ime je Platon.“

Aristotel: „Hvala Vam, dobri čovječe.“

Nakon što Aristotel bijaše napunio 18 ljeta, Proksen ga posla u Atenu a jadni seljak osjećaše veliku radost kada ugledaše mladića kako odlazi.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:05 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 6. Učitelj

Nakon nekoliko dana napornoga putovanja, Aristotel napokon doputovaše u Atenu. Ono što je tamo bio ugledao posve ga je bilo zapanjilo. Grad bijaše veličanstven, njegova arhitektura izvanredne jednostavnosti. Kolonade bijahu raspoređene na tako skladan način da su uveseljavale dušu. Na svakome uglu, raštrkane tržnice svjedočiše značajnoj trgovačkoj aktivnosti koja se odvijala u ovim krajevima. Tamo se nalaziše mnogobrojni vrtovi gdje su se mogle ugledati malene skupine filozofa kao razmišljaju o sofizmima okruženi rijetkim biljkama, dražesnim fontanama i tisućljetnim stijenama. Veličanstveni hram, smješen na visoravni, dominiraše gradom.

Aristotel bijaše veoma zadivljen a nakon nekog vremena uspio je pronaći akademiju gdje je predavao slavni filozof Platon. Veličanstvenost te palače dirnuše Aristotela te on, kao da se radilo o kakvoj halucinaciji, lutaše beskrajnim mramornim hodnicima zgrade.
Ubrzo ga njegovi koraci dovedoše pred teška vrata na kojima se mogao pročitati slijedeći natpis: „Učenje, Drugi Ciklus.“ Radilo se o nečemu što Aristotel nikada do tada ne vidio te se pitao što je točno mogla značiti ta misteriozna rečenica. Odluči ući i upitati za upute.

Doček bijaše veoma neugodan. Jedna neprijatna žena obavijesti Aristotela kako „profesor Platon mora održati predavanje za treću godinu u učionici do koje se stizalo tako da se na kraju hodnika skrene desno, potom lijevo, zatim još dva puta desno, nakon toga lijevo te se nastavi ravno sve do vrha stepeništa B.“ Na kraju, jedna od žena uputi mračan pogled Aristotelu koji mu govoriše kako bi bilo dobro da odmah napusti ovu sobu.

Nakon malo kraćeg putovanja po hodnicima i pogledima prepunim prijezira od strane studenata koje bijaše upitao za smjer, Aristotel je napokon bio stigao do velikog amfiteatra gdje profesor odmah zamijeti njegov upad.

Platon: „Kako se zovete, mladiću?“

Aristotel: „Ime mi je Aristotel.“

Platon: „U redu. Aristotele, znajte da ne primam nikoga na svoja predavanja ako prvo ne provjerim njegovo znanje.“

Aristotel: „Spreman sam.“

Platon: „ Onda dobro. Aristotele, ako Vas primim u svoju školu, naučit ću Vas osnovama logike i više, ovisno o Vašoj inteligenciji. No, najprije, morate znati kako se odvojiti od onoga što smatrate sigurnom istinom. Dobar filozof je siguran samo u svoj razum te mora biti sposoban ogoliti nastrane zaključke sofista kako bi dobio savršeno znanje o svim stvarima na svijetu. Dobro poslušajte što ću Vam sada reći: ne postoji mačka koja ima osam repova, no mačka ima jedan rep više od ne-mačke. Stoga, mačka mora imati devet repova.“

Aristotel pozorno slušaše.

Platon: „U redu, možete li demonstrirati apsurdnost ovog sofizma?“

Aristotel razmišljaše koji trenutak te zatim reče slijedeće....

Aristotel: „Pa, nastavimo s ovim sofizmom. Mačka mora imati devet repova, stoga mačka ima devet repova više od ne-mačke. A kako ne-mačka ima osam repova, onda ih mačka mora imati sedamnaest....“

Platon: „Dobro rečeno.“

Aristotel: „Ako netko ovo razmišljanje pretvori u petlju, onda ono postaje kontradiktorno samo sebi. Izjava koja dolazi iz zaključka stoga mora biti lažna.“

Platon: „To je zadivljujuće, mladiću. Vidim da Vas nije potrebno učiti umijeću silogizma, ono je u Vašoj prirodi.“

Aristotel bijaše sretan što je uspješno rješio zadatak kojeg mu je dao njegov novi profesor.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:08 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 7. Raskid

Aristotel revno pratiše Platonova predavanja. Sve što je učitelj bio govorio, učenik je to upijao kao da se radilo o neospornoj istini. Zbog svojih sposobnosti Aristotel postaše Platonovim omiljenim učenikom. Kada učitelj navodiše nekakav princip, učenik uvijek nalaziše načina kako da potvrdi istinitost tog principa iznoseći primjere i dobro razrađena razmišljanja.

Međutim, jednog lijepog dana, između učitelja i učenika bijaše došlo do prvog neslaganja kada Platon potvrdi slijedeće:

Platon: „Dakle, ideje su apstraktne kreacije našeg intelekta. Njihovo postojanje je sasvim neupitno.“

Aristotel: „Učitelju, želite reći da stvari ne postoje osim kao ideje?“

Platon: „Da, nadareni učeniče, upravo sam to htio reći.“

Aristotel: „Dakle, Vi ipak tvrdite da stvari postoje bez prisutnosti ideje i obrnuto.“

Platon: „Uistinu, ideja je proizvod svijesti a stvari su proizvod stvarnosti. Savjetuje se razlikovanje ovih dvaju termina.“

Aristotel: „Dragi učitelju, pomalo je neobičan prijedlog razdružiti nešto što je bez sumnje zavisno jedno o drugome.“

Platon: „Što pokušavaš reći?“

Aristotel: „A također je neobično i to da ideja ne može postojati bez onoga na što se ona odnosi.“

Platon: „Ipak, Aristotele, što misliš o apstrakciji?“

Aristotel: „Apstrakcija je, dragi učitelju, iluzija. Ideje ne mogu doći do uma ako ne postoje stvari na koje se te ideje odnose. Započeli smo od cjeline, a ako element postane inteligentan onda je to zbog toga što postoji.“

Platon: „No, takvom tvrdnjom poričeš kreativnu moć duha.“

Aristotel: „Duh ne čini ništa osim što promatra i bilježi. Ideje su samo čovjekova sposobnost da vidi ono što ga okružuje. One samo čine srž neke stvari razumljivom. Štoviše, u proširenom smislu, stvari, koje su čovjeku razumljive, predstavljaju samo kopiju ideja koje su ih stvorile. Ništa ne može postojati bez razumijevanja.“

I tako je ovo razilaženje u mišljenju podijelilo učitelja i njegova učenika. Aristotel, čije poštovanje prema Platonu ostaše netaknuto sve do njegove smrti, odluči napustiti okrilje svoga profesora te potom otputovati iz Atene.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:10 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 8. Jedinstvo Boga

Aristotel, koji se nalazio u razdoblju svoje filozofske zrelosti te slobodan od nadzora i brige svoga učitelja, odlučiše kako je bilo pravo vrijeme da osnuje vlastitu akademiju. Znao je kako njegov dugogodišnji prijatelj i gospodar Atarneusa, Hermais, bijaše okupio malenu skupinu bivših studenata akademija od Atene pa sve do Axosa, gradića na troadskoj obali. Stoga, Aristotel odluči usmjeriti njihova učenja i osnovati svoju prvu školu.

Aristotelova akademija polučiše veliki uspjeh. Studenti iz svih dijelova Grčke su se tamo okupljali kako bi ih njihov učitelj prosvijetlio. Međutim, jednog lijepog proljetnog dana, Aristotela je došao potražiti jedan obećavajući učenik.

Učenik: „Učitelju, mnogo sam razmišljao, toliko da nisam mogao spavati, no ovo pitanje uvijek polagano tapkaše u mom mladenačkom duhu.“

Aristotel: „Slušam te. Ispričaj mi što te muči.“

Učenik: „Pa, učitelju, Vi nas učite tomu da je svemir dinamičan – učili ste nas da ako je bit statična onda se oblik kreće poput vala na površini vode.“

Aristotel: „Da, to je točno.“

Učenik: „No učitelju, prema ovom načelu, svaki čin odgovara nekoj moći, kako ste i sami rekli, i stoga svaka posljedica odgovara nekom uzroku.“

Aristotel: „Naravno.“

Učenik: „Onda, učitelju, ako ponovno pogledam uzročno-posljednični niz tada ne bih trebao pronaći jedan uzrok za svaku posljedicu. Inače, sa svim dužnim poštovanjem, općepoznata je činjenica da postoji više bogova. Stoga, prema Vašem teoremu, svijet bi trebao biti samo kaos jer od samoga početka postoji više uzroka koji samom voljom ne mogu djelovati zajedno. Osim ako ne pretpostavljate da su svi bogovi ustvari samo djelovanje jednoga boga, moćnijeg od svih drugih. Možete li me prosvijetliti?“

Aristotel: „No, dragi učeniče, rješenje se nalazi u iskazu ovog problema. Razmisli malo, moj prijatelju. Pridržavaj se principa dijalektitke i logičke dedukcije. U tvojoj izjavi postoji parazit, kojeg kao poznavatelj ove tematike smatraš egzogenim elementom. Uvijek sam ti govorio, mi smo filozofi a do istine dolazimo samo radom našeg uma koji opisuje substancu, a ne uzimanjem nekog postulata zdravo za gotovo.“

Učenik: „Učitelju, što pokušavate reći?“

Aristotel: „Želim reći da, ako pogledaš uzročno-posljedični niz onda ćeš pronaći krajnji uzrok, odnosno kako ti kažeš, čistu inteligenciju. Stoga, ako je općepoznata činjenica da postoji nekoliko bogova, onda to nije ništa manje netočno jer takva potvrda ne podnosi logički pregled prijedloga.“

Učenik: „Učitelju, možete li biti malo jasniji?“

Aristotel: „Naravno da mogu i to ću pokazati na slijedećem primjeru jednostavnim dječjim silogizmom: konačni uzrok jest čista inteligencija, božanstvo. Ako netko pogleda uzročno-posljedični niz onda će samo pronaći jedinstven konačni uzrok. Stoga, Bog je jedan.“

Učenik: „O, znači tako!“

Aristotel: „Neću tražiti od tebe da to kažeš, dragi učeniče. Postoji samo jedan Bog, koji nepomično bdije nad svijetom, savršena volja koja je izvor svake tvari, svakog gibanja. Bog je kozmička krajnost svemira.“

Zatim se učenik uputiše svojoj kući, zadovoljan učiteljevim odgovorima...

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:12 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 9. O prirodi zvijezda

Jednoga dana kada na nebu ne bijaše niti jednoga oblačka, Aristotel pozvaše svoje učenike kako bi se svi zajedno divili nebeskome svodu. Svi u čudu promatraše ljepotu zvijezda koje su sjajile poput baklji na nebu boje tinte. Učitelj pokazaše svojim učenicima kako se gibanje zvijezda temelji na određenim zakonitostima. Međutim, nekima od učenika je postalo hladno te su se oni htjeli vratiti kući na počinak.

Sargas: „Učitelju, zar ne bi bilo bolje, za nas, da raspravljamo i učimo umjesto da ovako vani ljenčarimo?“

Aristotel: „Ah, znači ti smatraš da mi ljenčarimo. Zar se ne slažeš sa činjenicom da su nebeske sfere najsavršenije stvari koje postoje?“

Sargas: „Ja to ne znam.“

Aristotel: „Reci mi, kako se gibaju zvijezde?“

Sargas: „Učitelju, zvijezde se, pričvršćene na transparentne kristalne sfere, kreću u krugovima.“

Aristotel: „Dobro, a Zemlja, kakva je ona oblika?“

Sargas: „Promatranjem zvijezda tijekom putovanja ili dok se brod nalazi na horizontu ustanovljeno je kako je Zemlja okrugla.“

Aristotel: „Dakle, pažljivo si slušao na mojim predavanjima. Zemlja ima oblik sfere a nebo se sastoji od sfera koje nose zvijezde. Krugovi i kružna gibanja se nalaze svuda oko nas. A sada, koje je gibanje još savršenije od cirkularnog gibanja?“

Sargas: „Niti jedno učitelju, jer je cirkularno gibanje samodostatno i znači neprekidnost. Kružno gibanje je najbolje i najsavršenije od svih gibanja.“

Aristotel: „I sada, savršeno gibanje može proizvesti samo savršena moć a jedina savršena moć jest Bog! Dragi učenici, promatranje neba nam omogućuje da shvatimo kako su zaista dobro postavljene nebeske sfere. Ovo savršenstvo nosi Božji znak.“

Sargas: „U pravu ste učitelju, hvala Vam na ovom predavanju.“

Aristotel: „Ne zahvaljuj meni, zahvaljuj zvijezdama. Evo, uzmi ove bilješke te otiđi u Oinosovu kuću pronaći nam koju kapljicu vina.“

Sargas: „Trkom, učitelju.“

Sargas se ubrzo vrati s dovoljno vina za sve učenike i tako svi zajedno ostaše još neko vrijeme promatrati zvijezde.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:13 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 10. Moralne pouke

Jednog oštrog zimskog dana, učenik koji je stigao do samoga kraja svoga školovanja, odlučiše potražiti Aristotela prije negoli napusti školu.

Učenik: „Dragi učitelju, kako ću uskoro biti prepušten samom sebi, želio bih Vas pitati još nešto što bih volio znati.“

Aristotel: „Slušam te, moj nadareni učeniče.“

Učenik: „Dobro ste me naučili umijeću logike te metafizičkim znanostima no niste mi ništa govorili o moralu.“

Aristotel: „Moj prijatelju, zboriš istinu. To zaista jest jedna praznina u mome učenju. Što bi želio znati?“

Učenik: „Smatram da je za čovjeka važno da zna kako prepoznati dobro i zlo kako bi se prilagodio prvome te izbjegao ono drugo.“

Aristotel: „Naravno.“

Učenik: „Ovo me dovodi do jednostavna pitanja. Učitelju, kako definirate dobro?“

Aristotel: „Taj problem je istovremeno i opsežan ali i jasan, poput kristala. U načelu, dobro je prirodno savršenstvo nekog objekta, njegove substance.“

Učenik: „Ipak, zašto je to tako, dragi učitelju?“

Aristotel: „Zbog toga što krajnje dobro, bez sumnje, boravi u božanskom. Štoviše, kako bi prepoznali dobro dovoljno je pogledati bit božanskog. Priroda Svemogućeg jest čista i savršena inteligencija, dobro može biti samo savršenstvo substance te stoga i priroda neke stvari. Razumiješ li?“

Učenik: „Da, dragi učitelju, razumijem.“

Aristotel: „Učio sam te, dragi učeniče, kako se priroda neke stvari nalazi u njenom krajnjem cilju zbog toga što gibanje otkriva substancu objekta. Stoga, znaš što je priroda čovjeka, zar ne?“

Učenik: „Naravno, učitelju, čovjeku je u naravi da živi u zajednici i da se ta zajednica naziva gradom.“

Aristotel: „Upravo tako. Dobro čovjeka, što se odnosi na ono što mu omogućava da dosegne savršenstvo svoje prirode, jest život posvećen osiguravanju skladnih uvjeta unutar grada. Sada, boljitak grada je sve što pridonosi njegovoj ravnoteži. Na taj se način i sama priroda zajednice kontinuirano održava. Stoga bi se moglo reći da dobro čovjeka vodi boljitku grada.“

Učenik: „To je neobično!“

Aristotel: „Zaista jest neobično. Vidiš, čovjek čini dobro samo ako je potpuno integriran u gradskoj zajednici sudjelujući u gradskom životu te čineći sve što je u njegovoj moći da održava sklad u gradu.“

Učenik: „Onda, dragi učitelju, dobar čovjek je stoga građanin?“

Aristotel: „Nisam to rekao, dragi učeniče. Rob može biti dobar čovjek ako je svjestan svoje ljudske prirode te ako je zadovoljan uvjetima u kojima se nalazi jer i on radi na održavanju gradske ravnoteže. Sudjelovanje u životu grada je više od sudjelovanja u raznoraznim okupljanjima.“

Učenik: „Pa, dragi učitelju, zadovoljan sam ovim odgovorima.“

Aristotel: „To me raduje, dragi prijatelju.“

Nakon tog razgovora Aristotel više nikada nije vidio svog učenika koji, prema legendama, živješe uzornim životom nadahnutim načelima vrline.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:14 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 11. San

Jednoga jutra Aristotel bijaše poprilično zabrinut. Njegov se vjerni učenik Sargas, koji pohađaše nastavu na akademiji već nekoliko mjeseci, sastao s njim kako bi razgovarali o njegovoj sudbini. Učitelj mu bijaše dao ovakav odgovor...

Aristotel: „Prošle sam noći, dragi učeniče, usnuo jedan san.“

Sargas: „Zbilja, učitelju? Recite mi nešto više o tom snu.“

Aristotel: „Naravno. Sanjao sam da na Istoku postoji veličanstveni grad.“

Sargas: „Kakav grad?“

Aristotel: „Idealni, savršeni grad u kojemu svi žive u nevjerovatnoj harmoniji. Ravnoteža u tom gradu je tako solidna da ju ništa ne može poremetiti, čak ni stranci poput mene u mom snu. Upao sam ondje, donoseći vlastiti moral i običaje, za koje bih sada rekao da su iskvareni, no oni su me tamo dočekali poput brata.“

Sargas: „Kakva su bila tamošnja pravila, učitelju?“

Aristotel: „Grad bješe organiziran po načelu triju koncentričnih krugova odnosno, ako ti je draže, triju društvenih klasa građana.

Započet ću s opisom onog što sačinjava najnižu od ovih društvenih klasa. Ona se naziva brončanom klasom koja je sastavljena od proizvođača. Oni čine većinu te žive mirnim životom baveći se raznoraznim kulturama na svojim poljima te uzgojem životinja. Uzimaju samo ono što im je potrebno za vlastiti opsatank te za opstanak njihovih obitelji dok ostatak svojih proizvoda daju višim klasama. Iako ovi ljudi čine sami temelj grada, njihov položaj je za zavidjeti. Oni poznaju radosti mirnog i jednostavnog života u službi zajednice. Posvećeni su fizičkim aktivnostima potrebnima za svakodnevan rad što njihova tijela drži u dobrome stanju. Oni svoje slobodno vrijeme provode promatrajući prirodu, učeći svoju djecu, koju mnogo cijene, te u molitvi jer štuju Boga koji im je dao sve te užitke koji im toliko koriste.

Druga društvena klasa građana, odnosno srebrna klasa, jest sačinjena od stražara i vojnika. U vrijeme mira dozvoljeno im je da besposličare i zarađuju, a također mogu uživati u besplatnoj hrani koju im daju proizvođači. Oni filozofiraju te se također dive svemu što im priroda pruža. Oni se, poput brončane klase, školuju no isto tako izučavaju umijeće ratovanja, ponajviše korištenje raznoraznih vrsta oružja. U vrijeme rata, oni su najvatreniji branitelji grada. Njihovoj hrabrosti nema premca te bi bez oklijevanja dali vlastite živote kako bi sačuvali zajednicu ili obranili svoju vjeru, koju iznimno cijene. Po povratku iz bitke slavi ih se kao junake. Lovorike krase njihove glave, prema njima se svi odnose kao prema prinčevima te se sjajne gozbe priređuju u njihovu čast. Ljudi ih trijumfalno nose na leđima po cijelome gradu dok ih žene obožavaju.

Treću, zlatnu društvenu klasu čine kraljevi koji su ujedno i filozofi. Ovo su najstariji ljudi, okupljeni iz one klase stražara i vojnika. Ipak, samo oni koji su se među svima njima pokazali najhrabrijim i najboljim zapovijednicima te najnadarenijim filozofima kasnije dospijeli u ovu zlatnu klasu. Njihovo jedino dobro jest njihov razum jer su oslobođeni svojih zemaljskih blaga. Njihovo jedino oružje jest njihova vjera u Boga. Poznati su po savršenom poštivanju i prakticiranju vrlina i vrijednosti. Oni su primjer svim ljudima koji su sretni ako mogu žrtvovati dio svoga imetka kako bi osigurali preživljavanje ovih gospodara. Kraljevi filozofi sačinjavaju gradsku vlast o čijoj sudbini odlučuju na sazivima gradskog vijeća. Oni su također i poslanici Božji te je njihova vjera ono što njihov rad čini pravovaljanim. Svemogući ih savjetuje s obzirom na te moćne pozicije na kojima se nalaze. Oni čuvaju svoju moć po savjetima Svemogućega, dijeleći svoj položaj sa svećenicima. Oni provode organizaciju u gradu, planiraju proizvodnju te bave se sudstvom i zakonodavstvom.“

Sargas: „Vjere mi, to je zaista jedan impresivan grad koji mi upravo opisaste.“

Aristotel: „Slažem se, naravno. Osobno sam uvjeren da on negdje mora postojati.“

Sargas: „Stvarno vjerujete u to, učitelju? Zar se ne radi samo o običnome snu?“

Aristotel: „Ne, vjerujem da se radi o nagovještaju te se sam želim uvjeriti u to. Moje vrijeme ovdje je došlo svome kraju te je stigao čas da ti postaneš učiteljem. Akademija sada pripada tebi.“

Sargas: „Ali kako učitelju? Ja još moram mnogo toga naučiti.“

Aristotel: „Ne od mene, moj dragi prijatelju.“

Tako učitelj, uvijek onako ozbiljan, ostavi Sargasa potpuno smetenim. Potom se Aristotel započe pripremati za svoje putovanje na Istok...

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:15 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 12. Pustinjak

Aristotel hodaše cestom na putu prema Atici nakon što u Tebi bijaše posjetio dalekoga rođaka. Bijaše sam, prepustivši upravljanje akademijom svojim najboljim učenicima. Međutim, na jednome križanju puteva, on krivo skrene te umjesto da silazi prema nizinama i gradu, on se penjao uvis prema brdima. Nakon što je tako hodao dva sata, shvati svoju pogrešku no isto tako zamjeti jednu naizgled pustu nastambu. Odluči poći tamo i upitati za točan smjer.

Kako se približavaše, Aristotel shvati da ono što se izdaleka činilo kućom ustvari bijaše primitivna baraka koja se naslanjala na stijene, grubo maskirajući ulazak u špilju. On pokuca na vrata a nakon nekog vremena ona se napokon otvore. Aristotel ugleda starca odjevenog u dronjke koji ga jedva pokrivaše. Starac bješe mršav i zapušten.

Aristotel: „Dobar dan, starče. Izgubio sam se tražeći put do grada Megare.“

Pustinjak: „Kreneš li onuda, izgubit ćeš se.“

Aristotel: „Ne sjećam se nikakvog grada na ovim cestama kojima sada vjerovatno vladaju razbojnici.“

Pustinjak: „Pa što ako ima razbojnika. Ljudi naseljavaju ceste. To je dovoljna opasnost.“

Aristotel tada shvati kako razgovara s pustinjakom.

Aristotel: „Recite mi, da li se smatrate sretnim?“

Pustinjak: „Da li sam sretan? I to kako! Imam sve što mi treba: vodu nabavljam iz rijeke a tu su još i stabla maslina te maleni vrt. Uz to, moje ruke nisu deformirane tako da mogu izraditi sve što mi treba. Ja ne trebam ništa i nikoga, potpuno sam sretan.“

Aristotel: „Čovjek ne može biti zadovoljan takvim načinom života. Barem ne potpuno zadovoljan.“

Pustinjak: „Besmislice! Ja sam najbolji od svih ljudi.“

Aristotel: „Kako to možete znati, Vi koji ne poznajte nikog drugog? Biti čovjekom znači živjeti u skladu sa određenim vrijednostima i vrlinama. Štoviše, vrijednosti i vrline su postupci koji se mogu izraziti samo u društvu drugih ljudi. Naravno, Vi živite dobro no ne prakticirate ove vrijednosti jer nemate nikoga s kim biste to mogli činiti. Živite samotnjački, poput vuka. Međutim, da li je itko ikada vidio vuka koji je krepostan? Vi niste sretan čovjek jer Vi niste niti ljudsko biće. Ljudsko biće ima prijatelje, gdje su Vaši?“

Pustinjak: „Moji prijatelji su priroda, moje masline i moje povrće.“

Aristotel: „Istinsko prijateljstvo postoji samo između dvoje jednakih bića. Vi ste stoga ravni stablu masline: posađeni i nepomični. Vi živite na ivici grada umjesto da sudjelujete u gradskom životu poput pravog ljudskog bića. Ostavljam Vas da pustite korijenje, zbogom!“

Potom se Aristotel vrati na cestu, ovoga puta spuštajući se prema Megari.

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:16 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 13. Gozba kod Polifila

Aristotel bijaše pozvan na gozbu u domu bogatog atenskog trgovca koji je također služio kao glavni sudac. Njegovo ime glasiše Polifil a bijaše veoma bogat i moćan čovjek koji je strastveno volio filozofiju. On bi često, onoliko koliko mu su mu to dozvoljavale njegove dužnosti i obveze, znao dolaziti slušati Aristotelova predavanja. Njegova je kuća bila ispunjena mnoštvom ljudi a stolovi prepuni raznoraznih jela.

Aristotel je držao kalež vina koji je upravo bio ispunjen do samoga ruba. Baš uzimaše jedan punjeni list grožđa kada mu pristupi Polifil.

Polifil: „Aristotele, dragi učitelju. Kakvom ti se čini ova gozba?“

Aristotel: „Moram priznati da više volim manja okupljanja, ovdje nikoga ne možeš čuti. Bez obzira na to, tvoja kuća je prekrasna a gozba dostojna najvećih kraljeva.

Polifil: „Hvala Vam na ovim komplimentima. No, ništa nije dovoljno dobro za moje prijatelje jer ih volim sve imati oko sebe.“

Aristotel: „Svi ovi ljudi su tvoji prijatelji?“

Polifil: „Naravno. Nitko, osim mojih prijatelja, ne može prisustvovati ovoj gozbi.“

Aristotel: „Ovdje vidim ljude iz svih društvenih slojeva koji služe ovome gradu na mnogim raznolikim funkcijama i položajima.“

Polifil: „Da, i? Ja nisam bahat. To ostavljam skorojevićima.“

Aristotel: „Naravno, to govori tebi u čast. Međutim, to se nipošto ne može smatrati istinskim prijateljstvom. Pravi prijatelj jest osoba jednaka nama jer prijateljstvo mora biti savršeno recipročno i pravedno. Inače, to nije prijateljstvo već nešto slično dijeljenju zarade. Kralj ne može očekivati ništa od prosjaka, jer mu on nije u stanju pomoći u teškim vremenima a uzajamna pomoć je osnova svakog istinskog prijateljstva. Stoga, prijateljstvo nije moguće između osoba koje su previše različite.“

Uskoro im se pridruži i Eumón, Polifilov mladi sin.

Eumón: „Uvijek to govorim svome ocu – ovi ljudi nisu njegovi prijatelji i stoga se on mora držati na distanci.“

Aristotel: „Mladiću, to bi bila obrnuta greška. Prijateljstvo je čovjekovo najveće dobro. Pomoću njega se u zajednici uspostavljaju veze te zauzvrat te zajednice čine Grad. Prijateljstvo dozvoljava društvene odnose a čovjek može sudjelovati u gradskim poslovima. I, kao primarna čovjekova vrlina u sudjelovanju u gradskom životu, prijateljstvo je prijeko potrebno.“

Eumón: „Ipak, kako Vi pronalazite savršenu jednakost?“

Aristotel: „Savršena jednakost nije potrebna. Potrebno je samo da dijeljenje zarade nije previše istaknuto u dominantnog prijatelja. Zlatna sredina ove vrline jest znati da si okružen pravim prijateljima, ljudima koji mogu uvijek računati na tebe i na koje ti uvijek možeš računati kada nastupe teška vremena.“

Polifil i Eumón kimnuše u znak slaganja s Aristotelovom tvrdnjom. Aristotel se zatim udalji na kratko no ubrzo se vrati.

Aristotel: „Ovi listovi grožđa su izvrsni, poput savjeta prijatelja, zar ne mislite tako?“

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Jolieen



Inscrit le: 28 Mai 2018
Messages: 3052

MessagePosté le: Lun Juil 01, 2019 10:18 pm    Sujet du message: Répondre en citant

Citation:
Poglavlje 14. Mladi filozof

Aristotel se nalaziše u sumraku svoga života. Njegov ugled se pronio i preko mora koje okruživaše Grčku. Stari učitelj je sve više i više uživao šetati okolicom Atene.
Jednoga dana, kada je prošao zapadna vrata grada, zamjeti skupinu mladih ljudi kako sjede u vrtu. Činilo se da jedan od njih, koji stajaše pod stablom masline, vodi raspravu. Iako su godine oslabile Aristotelovo tijelo, njegov duh i znatiželja još bijahu oštri poput sječiva kose. Približavajući se grupi Aristotel shvati kako oni razgovaraju o filozofiji.

Mladić: „Epikure, reci nam nešto o Bogovima.“

Epikur: „Što je Bog, ako ne savršeno biće te stoga savršeno sretno biće. Štoviše, bogovi su savršeni, neiskvareni i stoga je njihova radost vječna. Uz to, zašto bi se Bogovi zamarali ljudima? Mi bismo trebali ignorirati Bogove zbog toga što se oni ne bave našim sitnicama.“

Aristotel: „Kakve gluposti!“

U tom se trentuku svi okrenuše kako bi vidjeli tko je izrekao te riječi. Aristotel se priliži, dobro promotri jedan kamen te potom sjede na njega.

Epikur: „Vi se ne slažete s onim što sam upravo rekao?“

Aristotel: „Kako bih se mogao složiti kad je ta tvrdnja netočna? Ti kažeš da su Bogovi savršeni, dobro. Međutim, razmisli malo o tome što je točno to savršenstvo. Savršenstvo nije samo fizičko već i moralno. Bog mora biti potpuno moralan te stoga krepostan i dobar.“

Epikur: „Nije važno to da li je on dobar. On je toliko savršen da se ne zamara ljudima.“

Aristotel: „Upravo suprotno, njegovo ga savršenstvo obvezuje da se bavi svime inače bi on nešto propustio i više ne bi bio savršen. I još, pričao si o Bogovima no samo je jedan Bog. Kako bi uz jedno tako savršeno biće moglo postojati još jedno? Ako je on savršen, onda je on istovremeno i jedinstven jer bi ga svo njemu strano savršenstvo samo izoliralo.“

Epikur: „Jedinstvo ne stvara mnoštvo. Ako tvoje savršeno biće postoji onda ništa ne može postojati uz to biće.“

Aristotel: „Taj argument je prekrasan no posve beskoristan jer je očito da mi postojimo i da Bog postoji. I više od toga, rekao bih da naše postojanje potvrđuje i postojanje Boga. Svaka posljedica ima svoj uzrok. Samo postojanje mora imati svoj uzrok a taj uzrok također mora imati svoj uzrok... Ako želiš izbjeći beskrajnu regresiju onda je potrebno pretpostaviti primarni uzrok. Što bi drugo moglo biti ovaj primarni uzrok ako ne savršeno biće koje nema svoga početka niti svoga kraja? Primarni uzrok jest izvor svih ostalih uzroka. Štoviše, sama ova rasprava ima nekoliko uzroka.“

Epikur: „Zaintrigirali ste me...“

Aristotel: „Znači, ipak si manje uskogrudan nego što sam mislio. Poslušaj onda koji su drugi uzroci ove rasprave. Materijalni uzrok, a to si ti, postoji zbog toga što si ti ovdje i tvoje primjedbe su započele ovu raspravu. Ti si sirovina. Djelotvoran uzrok, a to sam ja, postoji zbog toga što sam ja taj koji ti je prenio dio svoje mudrosti. Ja sam umjetnik. Formalni uzrok, koji je dijalektički, postoji jer ti još moraš naučiti slušati svoga učitelja. To je umjetička tehnika. I finalni uzrok, a to je istina, postoji jer taj uzrok usađen u tvojoj duši. To je završeno djelo.“

Aristotel tada ustane a mladi filozof nije mogao više ništa reći. Aristotel otrese prašinu s odjeće te se potom bez riječi udalji od skupine mladih. Kada se već bio poprilično udaljio, Aristotel podigne glavu prema nebu te izgovori sljedeće riječi: „Ovaj mladić će postići mnogo toga u životu. Izgledno je da će se njegove ideje brzo proširiti. Nadajmo se da će ostali nastaviti s mojim radom i da će pratiti ovaj tijek misli.“

_________________

Cardinal-Deacon of the British Isles -Bishop In Partibus of Lamia - Prefect to the Villa of St.Loyat - Expert to the pontificial collages of Heraldry - Assessor to the Developing Churches
Revenir en haut de page
Voir le profil de l'utilisateur Envoyer un message privé
Montrer les messages depuis:   
Poster un nouveau sujet   Répondre au sujet    L'Eglise Aristotelicienne Romaine The Roman and Aristotelic Church Index du Forum -> La Bibliothčque Romaine - The Roman Library - Die Römische Bibliothek - La Biblioteca Romana -> Le Dogme - The Dogma Toutes les heures sont au format GMT + 2 Heures
Page 1 sur 1

 
Sauter vers:  
Vous ne pouvez pas poster de nouveaux sujets dans ce forum
Vous ne pouvez pas répondre aux sujets dans ce forum
Vous ne pouvez pas éditer vos messages dans ce forum
Vous ne pouvez pas supprimer vos messages dans ce forum
Vous ne pouvez pas voter dans les sondages de ce forum


Powered by phpBB © 2001, 2005 phpBB Group
Traduction par : phpBB-fr.com